Jaime Lerner: inovacija je jednostavno početi djelovati

Jaime Lerner — arhitekt brazilskoga grada Curitibe i živa legenda za sve koji se bave urbanističkim planiranjem. Za tri godine učinio je u gradu ono za što je drugim gradonačelnicima potrebno 30 godina.

Curitibu nazivaju „zelenom prijestolnicom” Brazila i „najzelenijim” gradom na svijetu, u kojem nema prometnih gužvi, smeća ni siromaštva.

Urbanist Mihail Veklenko susreo se s Jaimeom Lernerom u njegovu studiju u Curitibi.

Prvi put došao sam u Brazil u travnju 2016. i, nakon São Paula — gospodarskog središta zemlje — imao sam sreću stići u svjetski poznati grad Curitibu. Svojevrsnu Meku prometnih stručnjaka, svih onih koji traže nova rješenja za mobilnost gradova. Grad koji je u životu potvrdio izreku da je uspjeh kada se spremnost susretne s prilikom. Godine 1971. njegovim je gradonačelnikom postao arhitekt Jaime Lerner. Predložio je inovativna rješenja i, zahvaljujući povoljnoj političkoj i gospodarskoj situaciji, uspio ih je provesti.

Na svom neplaniranom putovanju u Curitibu nisam ni sanjao da ću Jaimea upoznati osobno, ali kada sam od prijatelja doznao da se studio legendarnog arhitekta nalazi nekoliko blokova dalje, shvatio sam da takvu priliku ne smijem propustiti. Studio čine dvije manje zgrade nastale na temelju privatne kuće, u četvrti s niskom gradnjom. Zeleno dvorište i dvije ugodne zgrade s prostranim interijerima te studio u kojem radi tim arhitekta Lernera. Usput, pokraj studija nalazi se bar u kojem Jaime često odmara i u kojem ima svoj osobni stol. To je jedna od zabavnih gradskih priča. To nije stol koji su dodijelili bivšem gradonačelniku i guverneru, nego stol koji je Lerner sam dovukao u bar, i upravo je zato uvijek rezerviran za njega.

Moj prijatelj Gabriel nazvao je studio i dogovorio sastanak za 18 sati. Te je večeri padala kiša; našli smo se kod kuće i zajedno se odvezli do ureda Jaimea Lernera. Otprilike sat vremena uspio sam razgovarati s jednim od legendarnih ljudi suvremenog urbanizma.

J. L.: Dobar dan!

M. V.: Dobar dan!

J. L.: Dakle, radite kao planer?

M. V.: Ne baš. Nisam ni planer ni arhitekt; po prvom obrazovanju sam ekonomist, a školovanje sam nastavio u području gradskog i teritorijalnog upravljanja u Moskvi, na Šaninki, u okviru programa Sveučilišta u Manchesteru. Moje glavno iskustvo je u urbanizmu; u rodnom smo gradu osnovali udrugu Urban Factory i počeli promicati projekte razvoja Rostova na Donu u različitim područjima: promet, arhitektura, povijesna baština, javni prostori, razvoj industrijskih područja, medijski projekti.

J. L.: Bio sam u Rusiji mnogo puta. U Moskvi, Permu, Sankt Peterburgu. Jako volim Peterburg i sretan sam što putovanje nije palo u hladno doba godine. Proveo sam divno vrijeme u vašoj zemlji i planiram ponovno posjetiti Peterburg. Još uvijek mnogo putujem, unatoč godinama. Više nije tako lako, ali zbog zrakoplova se ne brinem. Problem nisu zrakoplovi, problem su zračne luke. Najgora zračna luka na svijetu je u São Paulu. Zapravo nemam velikog izbora, jer uvijek letim iz São Paula kada putujem. Mogu koristiti zračnu luku u Riju, ali iz Curitibe je jednostavnije letjeti preko São Paula. To je jedan veliki trgovački centar, a ne zračna luka, ima malo mjesta, a udaljenosti su goleme. Mrzim São Paulo.

Nekada je taj grad bio mjesto avangarde, ali to je vrijeme prošlo. Problem je u tome što ondje sada nema, recimo tako, „inteligentnog života”. Ljudi ne vole svoj grad.

M. V.: Ali São Paulo ipak nije tako loš? Naravno, nije tako dobro organiziran kao Curitiba, ali ipak…

J. L.: Nekada je taj grad bio mjesto avangarde, ali to je vrijeme prošlo. Problem je u tome što ondje sada nema, recimo tako, „inteligentnog života”. Ljudi ne vole svoj grad. Istodobno, u Riju ljudi vole grad, ondje taksisti znaju sve! A u São Paulu ljudi ne poznaju grad i ne vole ga. Provode golemo vrijeme u gužvama. Naš ured sada radi na projektu aglomeracije u Riju. U gradu je dvadeset i jedna općina, a to znači: mnogo posla, papira i birokracije.

M. V.: Je li to svojevrsna primjena iskustva Curitibe ili nešto posve drugo?

J. L.: Posve drugo. Mislim da se, kada govorimo o mobilnosti, pozivamo na Curitibu jer je to prvi grad na svijetu koji je uveo sustav brzih autobusa. Danas se taj sustav primjenjuje u 250 gradova diljem svijeta. Zatim je taj eksperiment proveden u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, gdje je gradonačelnik Enrique Peñalosa obavio vrlo dobar posao. Potom se isto dogodilo u Seulu u Koreji, Istanbulu u Turskoj, Mexico Cityju u Meksiku, sada u Riju, u mnogim gradovima u Kini i Europi.

M. V.: Zar u São Paulu ne isprobavaju isti sustav?

J. L.: U São Paulu ga isprobavaju, ali koncepcija je drukčija. Isto je i na sjeveroistoku Brazila, u Recifeu. Ako su u Curitibi trake 100 % izdvojene, autobusi i u São Paulu i u Recifeu dijele cestovni prostor s automobilima.

Problem São Paula… znaš, sam po sebi taj grad nije tako složen, problem i složenost su u glavama ljudi. Onih ljudi koji žele „prodati” grad, koji se bave nekretninama, trgovinom. Ako im u São Paulu želite pokazati jednostavnu ideju, neće je prihvatiti. Mora obavezno biti složeno, jer je to São Paulo…

M. V.: Zvuči kao da vam se São Paulo ne sviđa?

J. L.: Mrzim São Paulo! Kada govorite o mobilnosti, treba primijeniti nekoliko vrlo jednostavnih stvari. Prvo, manje koristiti automobil. Ali za to je važno imati dobar sustav javnog prijevoza. Drugo, živjeti blizu svog posla. Jer inače trošite sate na put. Ne treba zaboraviti da u São Paulu ima šest milijuna automobila, a svaki automobil zahtijeva dvadeset pet četvornih metara za parkiranje blizu kuće i isto toliko blizu posla.

M. V.: Dakle, ako pomnožimo pedeset četvornih metara sa šest milijuna, ispada da gradu treba tristo milijuna četvornih metara samo za parkiranje…

J. L.: Rekao bih da je pedeset četvornih metara po površini usporedivo s malim stanom ili uredom. Umjesto šest milijuna automobila, može se učiniti da posao bude blizu kuće. To će smanjiti prometne probleme. I ista je situacija svugdje gdje sam nastupao i govorio o mobilnosti. Svi čine istu pogrešku kada pitaju o novim tehnologijama, automobilima bez vozača i tako dalje. Zaboravljaju da se za te tehnologije koristi već postojeći gradski prostor. Koncepcija „živjeti blizu posla” djeluje mnogo bolje od svih najsuvremenijih tehnologija i primjene najnovijih uređaja. Ti ljudi samo koriste nove ideje kako bi prodali neke svoje tehnologije i proizvode.

Ne možete tek tako uzeti i premjestiti autobusnu stanicu s jednog mjesta na drugo, jer to izaziva prosvjed javnosti.

M. V.: Ali kako ste sve to proveli ovdje u Curitibi? Čak i kada postanete gradonačelnik, svejedno morate proći kroz birokratske prepreke. Nije dovoljno samo imati dobru ideju za stvaranje prometnog sustava, treba izračunati i ekonomiku.

J. L.: Ne sjećam se. Prestar sam, to je bilo davno. Sjećam se samo da je bilo vrlo teško. Ne možete tek tako uzeti i premjestiti autobusnu stanicu s jednog mjesta na drugo, jer to izaziva prosvjed javnosti. A da biste proveli te promjene u svim sustavima grada… Možete zamisliti koliko je to bilo teško i na koliko smo otpora naišli.

M. V.: Vjerujete li da je u ono vrijeme političko jedinstvo donosilo određene prednosti za provedbu vaših ideja?

J. L.: Ne. U ono vrijeme gradonačelnici su imali vrlo slab utjecaj. Bio sam imenovan prvi put, a to je značilo da su me već sljedeći tjedan mogli zamoliti da odstupim. Zato smo morali raditi vrlo brzo. Često sam govorio svom timu: možda sljedeći tjedan više nećemo biti na ovim položajima. Sjećam se noći kada smo pokrenuli sustav brzog prijevoza. Pokrenuli smo ga iza ponoći kako bismo provjerili radi li sve kako treba. I rekao sam vozaču: gledaj, vjerojatno toga nisi svjestan, ali ono što sada započinješ najvjerojatnije će biti potpuno nov način kretanja ljudi u gradovima. I sada, kada šećem gradom i sretnem ga, uvijek mi dvaput zatrubi u pozdrav.

M. V.: Kako se osjećate ovih dana u Curitibi, kada promatrate rezultate svog rada?

J. L.: Iz politike sam otišao prije četrnaest godina, zaključivši da sam na tom polju odradio dovoljno. Raditi u svom gradu – to me čini sretnim. Mijenjam način na koji se ljudi ponašaju i kako se osjećaju u gradu.

M. V.: Ljudi su ovdje vrlo ugodni. Jučer, kada smo doletjeli u grad, taksist iz zračne luke bio je toliko sretan, jednostavno je uživao u životu. Bez obzira na to tko je, gdje je i kakav položaj ima. Vrlo vedar, prijateljski raspoložen, opušten i sretan. Doista uživa u životu bez ikakvog posebnog razloga. I tako je svugdje, gdje god smo pitali kako doći negdje, ljudi su vrlo sretni.

J. L.: A znaš zašto? – Zašto? – Zato što smo mi Rusi! (smije se). Volim rusku kulturu, vrlo je sentimentalna. Kada sam bio predsjednik Međunarodne unije arhitekata, često sam posjećivao mnoge zemlje. Bilo nas je tisuću i petsto arhitekata, dakle tisuću i petsto ega.

M. V.: Upravo smo doletjeli iz Indije. Mislim da možete zamisliti razliku između kaosa koji vlada u indijskim gradovima, osobito u velikima, i spokoja i mira koje sada vidimo u gradovima Brazila. Jeste li ikada bili u Indiji?

J. L.: Da, bio sam u Mumbaiju, vrlo složenom gradu. Bio sam i na Goi i na nekim drugim mjestima. Indija je složena zbog svog političkog sustava, jer gradonačelnik nema punu vlast. Ondje postoji gradski parlament: takav su sustav naslijedili od Britanaca, jer se sve bivše kolonije nastoje što više udaljiti od centralizacije vlasti. To možete vidjeti i u drugim zemljama. Kada pogledate druge zemlje, vlast je većinom centralizirana.

M. V.: A ovdje u Brazilu, kada ste gradonačelnik, imate li mnogo vlasti?

J. L.: Da, punu autonomiju. Ali sada je u zemlji užasno vrijeme.

M. V.: Zbog gospodarske krize ili opoziva?

J. L.: Zbog svega.

M. V.: Mislim da je to permanentna kriza. Zapalo nas je živjeti u doba krize. Trebamo li tome onda pridavati toliku važnost?

J. L.: Da, ali sada je sve nekako osobito složeno. „Ta Russo”, iako u prijevodu znači nešto vrlo složeno. Još prije tri godine bilo je znatno bolje. (Izraz „ta russo” u doslovnom prijevodu znači „na ruskom”, a u govoru se koristi kako bi se označilo nešto složeno, zamršeno, teško — nap.)

Nikad ne prestaj raditi ono što moraš. Moraš imati hrabrosti proći kroz krizu. Ne smiješ tek tako gubiti vrijeme za vrijeme krize.

M. V.: Ne mislite li da je kriza vrijeme prilika?

J. L.: Naravno, nikad ne prestaj raditi ono što moraš. Moraš imati hrabrosti proći kroz krizu. Ne smiješ tek tako gubiti vrijeme za vrijeme krize.

M. V.: Ali osjećate li se sada bolje zato što ste izvan politike? Ili za vrijeme krize ipak imate želju ponovno se vratiti i primijeniti svoje vještine?

J. L.: Ne, volio bih pomoći kad bih mogao, ali politika je postala tako prljava. Iz politike sam otišao u pravo vrijeme. Postoji izreka: „dosta je dosta”. Ne žalim što sam bio političar i sretan sam što sam imao priliku biti gradonačelnik i guverner. Više mi se sviđalo biti gradonačelnik, jer to podrazumijeva blizinu ljudima. To je bilo najbolje razdoblje mog života, bio sam mlađi, ali i zato što posao gradonačelnika podrazumijeva izravan rad s ljudima.

M. V.: Primjenjuje li sada Brazil iskustvo Curitibe? Ne mislim samo na linije brzih autobusa, nego na cjelovito iskustvo Curitibe – širi li se ono sada zemljom?

J. L.: Sve je složeno zbog birokracije i politike. I još zato što je to prejednostavno rješenje. Svaki gradonačelnik misli: „Ako je to tako jednostavno, trebao sam se i sam dosjetiti. Zašto bih te ideje primjenjivao u svom gradu?”… I problem je u tome što svi oni žele pronaći opravdanja zašto ta rješenja ne primjenjuju. I žele imati sve odgovore. Ali ne možeš uvijek biti tip koji sve zna i rješava sva pitanja. Planiranje grada je putanja na kojoj moraš ostaviti prostor ljudima koji će te moći ispraviti ako nešto radiš pogrešno. Inovacija nije ništa drugo nego jednostavno početi djelovati. Važno je imati hrabrosti započeti, a zatim se već malo-pomalo mogu uvoditi poboljšanja. Ali to je uvijek priča o iskustvu stečenom tijekom rada. Mnogo smo naučili radeći to sami. Mnogo smo naučili u procesu rada. Ponekad me jako ljuti kada vidim rješenja, a oni ih ne primjenjuju.

Inovacija nije ništa drugo nego jednostavno početi djelovati.

M. V.: U Curitibi ili izvan nje?

J. L.: U drugim gradovima. Curitiba je uvijek preuzimala obvezu primjene inovacija. A kada prestanete primjenjivati inovacije, vidite da ljudi žele sve više i više, ali to se još uvijek sasvim može ispraviti. Nije tako teško postići tu novu kvalitetu u sustavu javnog prijevoza. Nije tako teško. Radimo na idejama za Curitibu.

M. V.: Dakle, i sada nastavljate raditi na idejama za Curitibu?

J. L.: To nije moj posao, ali volim Curitibu, pa u našem birou nastavljamo raditi na idejama za grad. Mogu samo preporučivati, jer više nisam na vodećim položajima u upravi. Ali znate, prilično je teško raditi s ljudima koji su skloni govoriti da više nema rješenja. Taj se primjer odnosi na São Paulo, gdje su uvjereni da za grad nema boljih rješenja od onih koja su već primijenili. I vrlo su ponosni kada to govore. Gotovo doživljavaju orgazam kada kažu da São Paulo ima toliko rješenja i da drugih više nema. A kada kažeš da ne, da zapravo rješenja postoje, ne vjeruju ti ili te često jednostavno ignoriraju. Jer im se sviđa takvo stanje stvari, u kojem nema rješenja. Vole govoriti da je São Paulo toliko velik da za njega nema rješenja.

Vozilo koristi kotače s gumama, ali vozi po tračnici u sredini, i tada nema potrebe za vozačem. Autobus se može potpuno samostalno kretati po tračnici, ali pritom na gumama. Radi bolje, tiše, učinkovitije.

M. V.: Primijenili ste lijep dizajn i dobro projektirane stanice u obliku cilindra, vrata koja se otvaraju istodobno na stanici i u autobusu. Sustav je star već više od trideset godina. Koliko razumijem, koristili ste stanice s visokim peronom kako bi ulazak i izlazak putnika bio udobniji, u istoj razini. Sada, kada su nam dostupni niskopodni autobusi, ovaj sustav možemo primjenjivati s drukčijim dizajnom stanica, zar ne?

J. L.: Da, naravno. Koristili smo oblik cilindra jer dvije stanice u obliku pravokutnika na ulici izgledaju kao male kuće. A cilindar izgleda kao veza, spoj. Ali u novim gradovima gradonačelnici žele stvoriti vlastiti poseban dizajn za svoje gradove, pa različiti gradovi primjenjuju različite oblike. Mi smo, na primjer, za São Paulo projektirali kvadratne stanice samo zato da postoji neka razlika. Projektirali smo udobnije stanice, primjerene upravo São Paulu. U Curitibi smo cilindar projektirali tako da se ispod poda nalazi sva infrastruktura, na primjer klima-uređaji. Iako za njima sada nema potrebe, Curitiba više nije tako vruć grad kao nekada. U Riju, na primjer, koriste klimatizaciju.

M. V.: Dobro, pogledajte, na primjer: kada smo radili projekte u mom gradu, nismo imali ni vlast ni utjecaj, jer udruga u početku nema nikakvu moć. Počeli smo promicati određena rješenja za grad, na primjer izgradnju biciklističkih staza ili proširenje tramvajske mreže. I kada su mi postavljali pitanja – „U čemu je vrijednost, zašto razvijati javni prijevoz i biciklističke staze?” – uvijek sam pokušavao objasniti prednosti i kako to funkcionira. No većinom su i poslovni svijet i vlast usmjereni na ekonomsku učinkovitost; ne vide ekonomiku u javnom prijevozu. Tada sam objašnjavao da je prometni sustav u gradu jednak krvožilnom sustavu u ljudskom tijelu. Mobilnost nije ništa drugo nego ekonomija, jer je brzina procesa ritam grada. To i jest gospodarska aktivnost, odnosno mobilnost izravno utječe na gospodarstvo. Ali na kraju tu povezanost ipak nisam uspio približiti većini. Zato vas pitam: biste li mogli podijeliti svoje iskustvo i zapažanja o povezanosti gradskog prijevoza i gospodarskog razvoja grada?

J. L.: Povezanost je sveprisutna. Kada se gospodarstvo odvoji od ljudi, svaki grad, savezna država ili zemlja suočava se s katastrofom. Curitiba je uvijek bila primjer, struktura – život, rad, kretanje i dokolica – sve zajedno. U SAD-u većinom odvajaju rad od stanovanja. Nemaju taj osjećaj, taj doživljaj, i na kraju, kada se suoče s određenim problemom, rješavaju samo taj problem, a kada se pojavi drugi problem, rješavaju samo njega. To je američki pragmatizam, ali u gradu je koncepcija vrlo važna. Zato život, rad, kretanje i dokolica moraju ići usporedno, to je vrlo važno. Jer, ako projektiram grad Curitibu, on će izgledati ovako. (crta)

Jaime Lerner crta Mihailu Veklenku strukturu prometnog sustava Curitibe

Ovdje je središte, zatim slijede integralne linije, magistralne linije. Važno je imati kvalitetniji javni prijevoz na mjestima gdje je gustoća naseljenosti veća. Posvećujući pažnju najgušće naseljenim mjestima u gradu, sustav može brzo pokazati svoju učinkovitost. Curitiba ima dva milijuna šesto tisuća putnika dnevno. U gradu živi 2 milijuna ljudi, a još 2,5 živi u aglomeraciji. U Londonu najsloženiji i najstariji sustav podzemne željeznice opslužuje 3 milijuna ljudi dnevno. To je cjelovit, međusobno povezan sustav, i zato je taj broj veći, jer sustav podrazumijeva udobna presjedanja i korištenje nekoliko autobusa u jednoj vožnji. To nije samo koridor, to je cjelovit sustav u cijelom gradu. Stanice, autobusi. Sada smo projektirali novi sustav. Smatram da je danas najsuvremeniji i najučinkovitiji. Kada vozilo koristi kotače s gumama, ali vozi po tračnici u sredini, i tada nema potrebe za vozačem. Autobus se može potpuno samostalno kretati po tračnici, ali pritom na gumama. Radi bolje, tiše, učinkovitije. To je vrlo jednostavno. Mislim da će to u skoroj budućnosti postati vrlo važno, jer čim imate sustav brzih autobusa, nastojite ga poboljšati. Primjeri sustava koji sam opisao već se mogu vidjeti u Parizu i Šangaju. To što u svom gradu namjeravate razvijati sustav javnog prijevoza utemeljen na tramvaju vrlo je ispravno, jer tramvaj nije tako skup kao podzemna željeznica. Pritom je to stabilniji, pouzdaniji sustav i može se maksimalno automatizirati.

M. V.: Gospodine Lerner, ovo je bio vrlo poučan susret. Nadam se da ćemo vaše preporuke moći primijeniti u našem gradu.

J. L.: Hvala, bilo mi je drago razgovarati s vama. Nadam se da ću jednoga dana moći posjetiti vaš grad.

Jaime Lerner

Studio Jaimea Lernera

Jaime Lerner i Mihail Veklenko nakon razgovora

U studiju u kojem radi Lernerov tim

O Jaimeu Lerneru

Jaime Lerner (1937.–2021.) bio je brazilski arhitekt i urbanist. Tri je puta bio gradonačelnik Curitibe u razdoblju od 1971. do 1992. te je dvaput biran za guvernera savezne države Paraná (1995.–2002.). Pod njegovim vodstvom Curitiba je uvela sustav ekspresnih autobusa s izdvojenim trakama, koji se smatra prvim sustavom brzog autobusnog prijevoza (BRT) na svijetu, kasnije upotpunjen prepoznatljivim stanicama u obliku cijevi, a grad je postao poznat i po pješačkim ulicama, novim parkovima i programima recikliranja. Od 2002. do 2005. bio je predsjednik Međunarodne unije arhitekata (UIA). Autor je knjige Urbana akupunktura, a njegov studio Jaime Lerner Arquitetos Associados radio je na projektima za gradove u Brazilu i diljem svijeta.